Apr 29, 2011

Bad Dreams (Anneli Gelbard, Fansu Njie, 2006)

Još od malena Theo pati od noćnih mora. U nastojanju da ih se otarasi odlučuje da, uprkos negodovanju svoje devojke Monice, učestvuje u (sumnjivom) eksperimentu, ne znajući da će ga isti odvesti na bespovratno putešestvije tokom kojeg ni on niti gledalac neće moći da razluče šta je java, a šta (ružni) snovi. Istražujući tanato- i oneirofobiju glavnog lika na klaustrofobičnim, slabo osvetljenim lokacijama, Gelbardova i Njie uspevaju da u samo dvadesetak minuta stvore upečatljivo jezivu atmosferu nalik onoj iz Lyneovog Jacob's Ladder ili bilo kog košmarnog segmenta Lynchovih filmova. Iako povremeno pribegavaju (delotvornim) horor-klišeima kao pikantnim začinima, ovo dvoje se vešto poigravaju misterijom podsvesti i isporučuju izvanredan kratkometražni psihološki triler koji vas i nakon gledanja ostavlja u nedoumici.

Apr 27, 2011

La femme 100 têtes (Eric Duvivier, 1968)

Ovo dvadesetominutno, božanstveno-nenormalno eksperimentalno ostvarenje predstavlja "slobodnu i delimičnu adaptaciju" istoimene knjige kolaža iz 1929. godine, dadaiste i nadrealiste Maxa Ernsta. Može se posmatrati kao niz živih, snoviđajnih i enigmatičnih slika čije značenje ne mora nužno da vam bude jasno da biste uživali u njihovoj divljoj bizarnosti. Zapravo, ova teško rešiva celuloidna slagalica i ne mora da ima ikakvo značenje, jer njena atraktivnost leži u slatkom izazovu sa kojim se začuđeni gledalac suočava. Čak i da Duvivier nije razmeo originalno delo, tj. legendu koja počiva na konceptu bezgrešnog začeća, a govori o ženi koja živi među duhovima i mravima (!!!), i da nije učinio ništa više od pukog preslikavanja ilustracija na filmsku traku, stiče se utisak da svakim kadrom on odaje počast Ernstovoj umetnosti. Jedno je sigurno - u današnje vreme, ovakva čuda pripadaju ugroženim vrstama...

Apr 26, 2011

Paradoks br. 11

Otrovna eskapistička fantazija.
 
 (00-01-02)

 (03-04-05)

 (06-07-08)

Apr 21, 2011

Nadrealna struktura XLV

~Napuštena polusoba ostarelog Praiskona / The Abandoned Demiroom of an Old Primordial~

NS 45 je najava za sledeću slikovnicu čiji naziv ću za sada zadržati u tajnosti. ;)

Apr 9, 2011

Schwarz!

    Stari, zeleni autobus bio je skoro prazan. Tri tamnoputa majmuna u kariranim odelima sedela su na mestima rezervisanim za trudnice, pričajući nerazumljivim jezikom. Jedan dvoglavi petao zauzeo je sedište u zadnjem delu vozila, noseći tablu sa natpisom “Neo-avangardist.” Iza vozača baburastog, pocrvenelog nosa stajala je mršava crnka bez pola desne ruke, držeći neupaljenu cigaretu između tankih, jedva vidljivih usana.
    Pošto ga je ova neobična družina zbunila, odlučio je da se smesti negde u sredini, ne bi li se od svih podjednako distancirao. Kada su, zatvarajući se, vrata zašištala, a truckanje otpočelo, pogledao je u plafon – čitavu površinu prekrivale su (trapavo naslikane) iskežene slonovske tintare. Učinilo mu se da će svakog časa oživeti i hipnotisati ga žutim očima ili zaraziti jezivim osmesima.
    “Imaš li vatre?” – dobaci mu ona prakljača.
    “Mislim da je pušenje ovde zabranjeno.”
    “Pih! Pa šta ako jeste? Neće mi biti ni prvi ni poslednji put da kršim glupo pravilo.”
    Pretvarao se da je ne čuje jer nije želeo da se razgovor nastavi. Ona je nešto opsovala, a potom se spontano istopila, na radost trojice primata, koji polizaše kašaste ostatke sa poda.
    Sišao je nakon pet-šest stanica, ispred ružne, u sivo okrečene kućerine koja je pripadala opštinskom činovniku i njegovoj ljubavnici kokošje pameti. Osvrnuo se da proveri da li je još neki putnik izašao i spazio živinče koje je sada krasila naizgled preteća poruka:
    “Dolazi nam Satan-Suton.”
    Pretpostavio je da će ga pernati čudak pratiti, te mu je odmah prišao i otkinuo obe glave. Međutim, u tren oka izrastoše nove, sa plavim krestama i svetlucavim kljunovima.
    “Baš si mi naivan. Ali hvala ti za osveženje.”
    “Nema na čemu. I drugi put.”
    “Zovem se Jakov. Piliće su mi pojele lisice. Od tada putujem sam, ali stalno nailazim na ljude kao što si ti.”
    “Drago mi je. Ja sam svoje ime zaboravio, tako da me možeš zvati kako god hoćeš.”
    “Dobro. Nek bude onda Jovan.”
    Pružajući ruku u znak odobravanja, mladić se obradova poznanstvu sa misterioznim Jakovom. Ponudio je da ga časti pićem, a ovaj je prihvatio. Svratili su u obližnju kafanu, gde ih je dočekala debela i sisata gazdarica sa porculanskom maskom koja joj je skrivala levu polovinu lica. Preporučila im je rakiju od brusnice i obojica se složiše da probaju. Piće je imalo sladunjav ukus i vrlo malo alkohola, pa se brzo opiše i zaspaše za stolom prekrivenim ručno izvezenim stolnjakom. Dobroćudna vlasnica nije imala srca da ih budi, a obojica usniše isti san.

***
    Ispred zida od braon cigli igrala su se čupava deca. Najstarija među njima, riđa i pegava devojčica, nadgledala ih je sa bele i uglačane mermerne kocke, grizući poveliki struk praziluka i povremeno sopstvene nokte. Sa njene poderane haljinice visilo je nekoliko privezaka u obliku prasića. Oko rogljastog postolja mlađane ali silne nevaljalice vrtele su se biserne perle različitih prečnika. Čim bi se zaustavile, klinci su vrištali i bacali se na zemlju poput omađijanih.
    Nedaleko odatle džinovske muve zavalile su se u udobne fotelje, heklajući mrežu za lov na crvene miševe koji su ih neprestano obletali i cijukali Odu radosti. Kolevke sa njihovim jajima ljuljale su mehaničke gusenice. Nebo je bilo narandžasto, a u vazduhu se osećao miris zapaljenog drveta. Odjednom, sve je postalo crno. Čulo se meketanje jarića...

***
    U cik prevrtljive zore ležali su na travnjaku okruženom narogušenim betonskim zgradurinama bez prozora. Pretpostavili su da ih je izneo osedeli konobar, grmalj debelih prstiju i spojenih obrva. Ustali su mamurni ali razdragani i oteturali se do najbližih vrata. Dok ih je otvarao, Jovanu se ukazala ćelava i krilata lepotica sa četvrtastom rupom na stomaku, koja ga je prizivala k sebi.
    “Hoćemo li?” – upita ga novi prijatelj.
    “Strpi se... Zar ne vidiš da uživam?”
    “Ma, šta će ti te halucinacije, unutra ih ima na pretek.”
    “A otkud znaš?”
    Na ovo pitanje, petao mu samo mangupski namignu.
    Prošli su kroz dugačak hodnik ispresecan zastorima od pliša i obložen kitnjastim keramičkim pločicama, da bi se na kraju zaustavili u prostranoj sobi šarenih zidova, iz koje se silazilo u podrum. Tamo ih obljubiše zubate crv-devojke i iščupaše im teška, skamenjena srca.

Apr 3, 2011

Daleko im ružna kuća

Poglavlje prvo:  Bik

    U Palati Crne Svetlosti odvajkada je bilo tuge, ali je tuga izbegavala da bude plava, čak i kada bi pomodrela. Svetolika i Mariju, jedine stanovnike te turobne građevine, proklela je Jutarnja Veštica na večnu mladost i nedozrele jabuke. Svake nedelje palili su joj sveće, pošto su o takvom životu sanjali još kao deca, odgajana na Java-Deponiji. Ponedeljkom bi po nekoliko sati vodili ljubav, onda bi on zurio kroz prozor, a ona se obično meškoljila u starom, gvozdenom krevetu.
    “Šta to radiš?” – upitala ga je čim joj se pred sanjivim očima ukazao obris njegovog obnaženog tela.
    “Gledam.” – mrzovoljno joj je odgovorio.
    “Je l' u ljude?”
    “Mislio sam da ih ne zovemo tako.”
    “A kako bi ih ti nazvao?”
    “Nisam sasvim siguran... Sve mi više liče na bube. Stalno nekud žure. Sapliću se, a niko ne pada. Nose nekakve torbetine na leđima i klanjaju se dugobradim gorostasima. Ulizice!”
    “Nemoj tako. Bolje priznaj da uživaš u njihovoj patnji.”
    “Grdne li patnje! Samo jedu i seru.”
    Na ovo poslednje slatko se nasmejala, zato što su se oboje gnušali prostakluka. Cvrkutavim glasom uspela je i njemu da izmami osmeh, a potom je ustala, približila mu se i tiho prozborila, grleći ga:
    “Vidiš kako možeš.”
    Međutim, lice mu je ponovo dobilo onaj poluozbiljni izraz antičkih statua obraslih mahovinom i zaboravljenih u tesnom memljivom podrumu.
    “Zabrinut sam... Danas nije bilo letećih krava. A u suton nam donose kantice sa medom.”
    “Da mi nisi rekao, ne bih ni primetila.”
    “Naravno da ne bi. Glava ti je u oblacima.”
    “Eno ih!” – uskliknula je, videvši kako se iz pravca Nedoboga približava jato žutih muzara. Bilo ih je manje nego inače, a kraljicu je zamenjivao Bik-Evnuh Tirkiznih Rogova.
   “Poslala vam je oproštajni pozdrav.” – saopšti im predvodnik dobronamernih mutanata. “Izdahnula je tačno u sedamnaest časova i četiri minuta. Poručila je Mariji da se otisne u svet, a tebi, dečače, da je ne pratiš.”
    “Zašto lažeš?!” – brecnu se mladić.
    “Zar da se u žalosnom času služim lažima? Zahtevam izvinjenje.”
   “Evo, ja ću se izviniti u njegovo ime.” – umeša se zelenooka preživara, čije ime je ovo dvoje slavilo zbog nesebične požrtvovanosti.
   “Nema potrebe, lutko... Izvini, bikče, nervozan sam zbog punog meseca od noćas.”
   “Ma, nema veze, dešava se.” – namignu živuljče. “Haj'mo, cure, moramo pripremiti sahranu. A ti, lepojko, zavežljaj u ruke, pa kreći na put.”
    Sutradan, u cik bezumne zore, napustila je svoj viševekovni dom. Ponela je britvu pokojnog dede, malo ogledalo sa drškom od butne kosti i koricu raženog hleba, iako je glad nije morila. Svetolik je još uvek spavao kada je zatvorila vrata i na njih postavila tri katanca.

Poglavlje drugo: Podne

   “Koga ćemo danas raščerečiti?” – nesrazmerno građen i visok muškarac obratio se petočlanoj družini debeljuškastih dečaka-ovnova koji su žvakali sumpor-stonoge.
    “Troglave kerove!” – uzviknu najstariji.
    “Mladunce grifona.” – dobaci najmlađi i dodade – “Čujem da su ukusni u ovo doba godine.”
    “Ja bih zlatokosu vilu.” – isprsi se momče koje je sedelo na najvišem panju.
    “Nešto nevidljivo!” – u isti glas javiše se Blizanci.
    “Dosta!” – prekinu ih Vođa. “Čujem nečije korake.”
    I, zaista, šumom je hodala izgubljena Čedomorka, nadutih očiju, rumenih jagodica i gola do pojasa. U tren oka, opkoliše je krvožedne lutalice i raskomadaše u paramparčad. Dok su se valjali u njenim iznutricama, naišla je Marija.
    “Spodobe!” – dreknu na nasilnike, ali se ovi zakikotaše i nastaviše da uživaju u mesnatim lokvama. Ne mogavši da ih rastera, izvukla je ogledalce iz džepa satenske haljine i uperila ga prema nebu. Zalutali zrak sunca odbi se o srebrnu površinu i svu šestoricu pretvori u pepeo. Prišavši neokrznutoj glavi pokojnice, podigla je nožić i odsekla fetus-čauru sa obližnjeg drveta. Zavukla je levu šaku u usta one nesrećnice i iz njih izvukla nemuštog duha, ali bez nogu, jer od tela nije mnogo ostalo.
    “Drži ovo dete.” – reče pružajući mu onaj neobični plod. “I nemoj ponovo da ga ubiješ. Ništa ti nije skrivilo.”
    Mrtva žena se nemo zahvali, poklonivši se spasiteljki, i obradova se novoj prilici da bude majka.
    “E, jadnice!” – uzdahnu pseudo-vampirica. “Šta li ti je to trebalo? Nego, sva sreća pa sam naišla, ko zna šta bi ti oni mamlazi uradili posle brčkanja u tvojim ostacima?”
    Po izlasku na čistinu, dočekala ju je kiša mrtvih anđela. Padali su pokidanih krila i iskopanih očiju, iz kojih je tekla lepljiva ljubičasta tečnost...

Poglavlje treće: Suza

    “Prošlo je tek šest sati otkako je otišla, a već mi nedostaje.” – zapisao je u dnevnik. “Kako je smela samog da me ostavi? Zašto je poslušala glupe papkare? Poigravaju se našim osećanjima, a nisu umeli ni vladarku da sačuvaju! Mleko im je gorko, a pljuvačka kisela...”
    “Sramoto!” – dreknu Uzvišena Suza. “Zaboravljaš ko vam je sve vreme pružao utehu, pravio slatke snove i šibao vrbinim prutićem čim zaslužite. Ona će se i vratiti, a tvoje se pisanije neće izbrisati, sitna dušo!”
    “Ko je to?” – osvrtao se oko sebe, ne bi li spazio svoju sagovornicu.
    “Skini me s obraza i stavi na ivicu mastionice.”
    Učinio je kako mu svetlucava izlučevina zapoveda, nadajući se da će u razgovoru sa njom prepoznati sopstvene grehove.
    “Eto. Je l' si zadovoljna?”
    “Uh... treba mi mnogo više od ovog, ali za sada je dovoljno. Nisam mogla da odolim. Dakle?”
    “Ne razumem... Šta hoćeš od mene?”
    “Da mi ispričaš bajku za laku noć.”
    “Da nisi malo matora za to?”
    “Gle' bezobraznika! Pa šta ako sam ostarela. Mojoj babi su unuci oduvek tkali priče za spavanje.”
    “Dobro, de. Ne moraš odmah da se ljutiš. Kakvu bajku želiš da čuješ?”
    “Mmmm... Sočnu! Umeš li?”
    “Misliš da ne umem?”
    “Nije važno šta ja mislim. Vidiš kako sam mala i nikakva, a ti velik i snažan.”
    “Je l' me ti to zajebavaš ili si ozbiljna?”
    “Slušaj, dečko. Rekla sam da hoću da mi ispričaš bajku za laku noć, a ti teraš šegu sa mnom. Ako ne budeš uskoro počeo, baciću se u ovo mastilo, ali ti pre toga neću oprostiti besramno razočaranje.”
    Prezajući od Suzine samoubilačke pretnje, odlučio je da joj usliši želju.

Poglavlje četvrto: Bajka

    Nekada davno, u Kraljevstvu Izrodovog brata Trnomuka, živele su dve sestre. Radile su kao robinje u kuhinji i spavaćoj sobi svoga oca (kraljevog premijera), podmuklog i agresivnog Patera Ubogog, koji beše ljubomoran na njihovu blistavu lepotu. Imale su dvanaest godina kada im je majka nestala, a u trinaestoj su bile silovane, jedna na tavanu, iza portreta nekog nosonje, a druga u holu, na mermernom stepeništu.
    U nekoliko navrata su pokušale da pobegnu iz Zamka, ali se svaki poduhvat završavao neuspehom. Pored tatice ih je tukao ko god je stigao, a one su dugim rukavima i još dužim suknjama, ešarpama i maramama skrivale masnice. Mlađa i krotkija, slabašna Marina, nije dočekala ni osamnaesto leto – zamotaše je u najlon i baciše u jarak iza promajne kolibe, jer niko nije nameravao da plati skupu raku na usahlom groblju.
    Starija, hrabra i osvetoljubiva Marija, čvrsto je rešila da potamani ljudsku gamad koju je krivila za neprežaljiv gubitak, pa je iskoristila trenutak nepažnje punačkih sluškinja kako bi u hranu ubacila otrovni prašak. Sudbonosnog dana, ručku su prisustvovali svi dvorani, ne bi li proslavili rođendan sebične i egocentrične kraljice Bludnice. Nakon obroka, jezici im utrnuše i slepiše se za nepca, a zubi počeše da rastu i probijaju kožu, uvijajući se i prodirući im u uši i očne duplje.
    Pokupivši ono malo prnja i sitnica što je nasledila od matere, otišla je sa tog ukletog mesta, prethodno podmetnuvši požar. Bojeći se despotski nastrojene (i neretko pospane) policije, pobegla je iz rodnog grada, preko Sinjeg Brda, u Belu Fantazmagoriju. Prvu sedmicu provela je u kući tri medveda, ali je već idućeg jutra morala da je napusti pošto se meče razbolelo od malih boginja. Tada je primiše sedmorica patuljaka i smestiše u gostinsku sobu (tj. preuređenu šupu), dok im u iznenadnu posetu nije došla Sneg-Janina razmažena ćerka, Pahulja. Na putu do betonskog solitera Crvenkapine bake (za koji se ponadala da će joj biti konačno utočište) srela je zarozanu vučicu i petoro mršave štenadi koja su se trudila da je prate u stopu. Ispred zgrade je zatekla zaklanog i kastriranog vuka, ukrvavljenu testeru (sa čijeg sečiva su visili testisi) i traktorčić sa prikolicom kojom je starica dovozila drva za ogrev. I taman kada je nameravala da skokne do jednosobnog stana na trinaestom spratu, sa njegove terase je skočila curica u grimiznoj kabanici i pri padu se raspala poput plastične lutke. Shvativši da su jarci-košmarnici zameketali himnu narikača, sela je u ono vozilo i uputila se ka vikend-vili Izrodovog sina, bezimenog princa.
    Devetnaestogodišnji kraljević ju je dočekao raširenih ruku, otvarajući usta poput šarana na suvom i namigujući na svaka četiri zeva. Iznad kapije je bio okačen natpis sa porukom: “Živećemo slepo do kraja života. Sreća je prolazna.”

Poglavlje peto: Rane

    Polje limenih korita nalazilo se nadomak pašnjaka pogođenog nebeskim pljuskom. Dovukavši jednog anđela do školjkasto oblikovanog cveta, postavila ga je na hladno i sivkasto dno, a potom ga zatrpala zemljom, budući da nije znala drugi način da mu izvida rane na leđima i ubrza proces uskrsnuća. Tamo je provela osam noći, plačući nad zagrobnom kolevkom osakaćenog bića, a devete se ono preobrazilo u bledu leptiricu i dalo joj zagonetni savet:
    “I mutna i bistra voda imaju isto naličje koje bi ličilo na tvoje ništavno postojanje da si bar malo obazrivija. Gledanje u zvezde neće ti pomoći. Ples sa ludilom oslobodiće te grmljavine. Udahnula ili izdahnula, nećeš se snaći. Vratiš li se tamo otkud si došla, spaliće te živu na lomači.”
    “Šta ovo znači?”
    “Ne mogu ti pružiti sve odgovore. Ionako sam rekla više nego što sam smela da kažem.”
    “Pretpostavljam da ćeš sada odleteti.”
    “Ako me lepo zamoliš, možda i ostanem.”
    Borbeni poklič stotinak T-Lenjiraša prekinuo ih je u neprijatnom razgovoru. Zapovednik okrutnih ratnika bacio je svoje oružje u pravcu vaskrslog stvorenja, raspršujući ga u roj ružičastih latica koje sakriše Mariju od Vojske Besmisla.

Epilog

    Kada je završio sa pripovedanjem, primetio je da je Suza narasla i poprimila obličje njegove ljubavnice. Uzeo ju je pažljivo, jer je zaspala, i prizvao Usamljenog Cirusa koji će je odneti u Rajsko Gnezdo. Na rastanku je osetio mučninu i bol u grudima. Zgrabio je komad vitražnog stakla, zario ga sebi u stomak i napravio rez do grkljana, oslobodivši sluzave pipke koji se umnožiše i okovaše umirući svet.

Apr 2, 2011

P. br. 10

PARADOKS BR. 10: X+Y=Z

    Svaki put kada umrem, ja namestim širok osmeh i slušam kreket zlatnookih asfalt-žaba. Oljušteno sunce pljune mi pod prozor, a opale latice makova upije ispucala zemlja. Zelene reke menjaju svoj tok i sluđene ribe izlaze na suvo, da šetaju dok im olinjale krljušti ne procvetaju. Crne mačke se podsmevaju ovim glupačama, jer znaju da ih pijane ptice neće primiti u svoje društvo. Mršavo drveće leluja se na zaludnom povetarcu i povremeno skida kapu slučajnim prolaznicima u crnini. U poljima istrulelih kukuruza rađaju se deca sa krunicama od glogovog pruća. Iz najsočnijih jabuka beže debeli crvi, iskašljavajući zeleni med, gorak kao pelin. Lopta Usamljenog Dečaka razbija Veliki Prozor i pogađa staro, bakarno zvono. Tri identične riđokose devojčice ribaju uglačani granitni pod – kolena im krvare, ali one ne umeju da plaču. Uprkos pospanosti, širom otvaram oči. Pojeo bih novi dan, ali jutro miriše na buđ. Gde god da zaspim, mesečeva igra neće prestati...