Aug 6, 2012

Die Teufel von Loudun (Konrad Swinarski & Joachim Hess, 1969)


Televizijska adaptacija tročinske eksperimentalne opere Die Teufel von Loudun nastala je u produkciji Rolfa Liebermana, koji je na IMDb-u pogrešno naveden i kao reditelj. Krzysztof Penderecki, kome pripadaju najveće zasluge i čije će se kompozicije kasnije pojaviti na saundtreku nekoliko čuvenih filmskih ostvarenja (The Exorcist, The Shining, Wild at Heart, Inland Empire itd), napisao je libreto pod uticajem Whitingove dramatizacije romana Aldousa Huxleyja. Prevod na nemački jezik poveren je Erichu Friedu, a izvođenje članovima Hamburške opere i filharmonijskog orkestra pod dirigentskom palicom Mareka Janowskog.

Alegorična istorijska priča o skandalu koji se odigrao u utvrđenom francuskom gradiću Ludonu najupečatljivije je obrađena u kontroverznom The Devils, daleko oštrijem i radikalnijem delu od ovog, relativno pitomog, koje su dve godine ranije stvorili Swinarski i Hess. Njihova režija jeste precizna i sigurna, ali im nedostaje smelosti da se prepuste riziku, pa se svojevoljno pokoravaju senzibilitetu Pendereckog. A namera poljskog kompozitora je, prema tvrdnji muzikologa Andrzeja Tuchowskog, bila da zvukovima prevashodno opiše psihološko stanje društveno izopštenog pojedinca, ali i sujetnih, licemernih, podmuklih i izopačenih službenika katoličke crkve koji vide zlo tamo gde ga nema i kojima upravlja lutkar iz senke - kardinal Richelieu. Autor pri tom povlači paralelu između događaja iz XVII i XX veka, ismevajući pripadnike aristokratije (likom i šepurenjem kraljevog izaslanika, princa Henrija de Condéa) i kritikujući savremene inkarnacije totalitarizma. Pored zvaničnika, Penderecki i obične ljude prikazuje odbojnim, budući da pogubljenje posmatraju kao zabavnu predstavu.


Otac Grandier, oličenje inteligencije, slobode, nekonformizma, bezuslovne ljubavi i lepote, suočen je sa netolerancijom i netrpeljivošću, korupcijom i manipulacijama, seksualnom represijom, religijskim fanatizmom i masovnom histerijom koja počiva na izmišljotinama kakva je lažna demonska zaposednutost. Njegova žrtva vrlo jasno aludira na Isusa Hrista, naročito u epilogu kada dobija poljubac od Jude - oca Barréa. Uzdižući se iznad onih koji gaze preko sopstvenih etičkih načela i veruju da je organizovano nasilje u ime hrišćanstva opravdano, on postaje svetac. U tumačenju glavnog junaka, Andrzej Holski (bariton) uverljiviji je kao mučenik koji je svestan svoje nevinosti, negoli kao zgodni i zavodljivi sladostrasnik, što naročito dolazi do izražaja ako se sećate briljantnog Olivera Reeda. Sa druge (suprotstavljene) strane, posebno se ističe Tatyana Troyanos (sopran), koja bravurozno iznosi ulogu osvetoljubive i neurotične igumanije Jeanne, podsećajući na nezaboravnu Lucynu Winnicku u tematski bliskom Matka Joanna od Aniołów (1959). Valjalo bi pohvaliti i sjajnu grupu pantomimičara koje predvodi Elmar Gehlen, a koji se pojavljuju kao ulična bagra.

Na audio-vizuelnoj ravni, Die Teufel von Loudun deluje mračno, moćno i opresivno od prvog do poslednjeg kadra, odnosno od Jeanne u molitvenom položaju, do Grandiera u plamenu. Minimalistička scenografija kojom dominira sveprožimajuće i zastrašujuće crnilo, razbijeno prljavo-belom ili zagasitim bojama kostima, savršeno uokviruje raskošne vokale i disonantne, uznemirujuće i zlokobne orkestracije, uspostavljajući tešku, depresivnu i gotsku atmosferu. Fotografija je odlična, čineći ovaj film jednim od najlepših koji su snimljeni za potrebe televizije. Dvostruka ekspozicija solidno je iskorišćena u scenama Jeanneinih halucinacija, a maestralna upotreba krupnog plana u velikoj meri doprinosi intenziviranju dramatičnosti.

Pozorište na celuloidnoj traci obično ne daje zadovoljavajuće rezultate, ali ovaj slučaj spada u retke izuzetke. Ukoliko ste se ikada zapitali kako bi Đavoli iz Ludona izgledali i, što je još bitnije, zvučali u alternativnom neoklasičnom aranžmanu, evo vam jasnog odgovora.

No comments:

Post a Comment