May 25, 2013

Imaginaerum (Stobe Harju, 2012)


Nastao u finsko-kanadskoj koprodukciji, Imaginaerum je dugometražni prvenac Stobea Harjua, višestruko nagrađivanog reditelja video spotova. Zasnovan na ideji Tuomasa Holopainena, frontmena i klavijaturiste sastava Nightwish, film donosi priču o zavodljivoj magiji nota i (ne)ispunjenom životu jednog večitog dečaka.

Glavni junak je Thomas (Tom) Whitman, vremešni kompozitor koji već dugo pati od demencije. Nakon snažnog napada, pada u komu i dospeva u iščašeni svet iz svoje mašte, vraćajući se u detinjstvo. Izložen iskušenjima Mr. Whitea, zluradog sneška belića, kreće u potragu za rasutim sećanjima, dok njegova otuđena kćerka Gem pokušava da sazna razloge za njihovo udaljvanje, u čemu joj pomaže Thomasova nekadašnja prijateljica (a možda i ljubavnica), pevačica Ann.

Inspirisani, kako navode, radovima Tima Burtona, Neila Gaimana i Salvadora Dalíja, mjuziklima Pink Floyd: The Wall i Moulin Rouge!, Harju i Holopainen stvaraju mračnu, ali optimističnu muzičku fantaziju, sa naglašenim elementima tragične i dirljive porodične drame. Na prvi pogled, pripovedačke niti deluju zamršeno, ali kako narativ odmiče, metafore postaju jasnije i svi delovi košmarne slagalice dolaze na pravo mesto. I pre nego što se brojnim pitanjima pridruže odgovori, nije teško pogoditi da je gos'n Whitman Tuomasov alter-ego, budući da se i ostali članovi benda pojavljuju kao Tomovi kompanjoni iz mladosti.

Govoreći o značaju sitnih radosti i posledicama potiskivanja trauma, roditeljskoj ljubavi i njenim anomalijama, autori nam, možda i nesvesno, otkrivaju sopstvene strahove, od rušilačke strane umetnosti, nerazumevanja voljenih osoba i, povrh svih, ludila u poznijim godinama. "Kada dovoljno ostariš, više se ne bojiš smrti - čekaš je, a onda joj se, nakon određenog vremena, i nadaš, iako to ne želiš da priznaš... Gubljenje pameti pre odlaska gore je od same smrti." - tvrdi sarkastična Ann u razgovoru sa ogorčenom Gem.

Kao što bliski saradnici tvrde, Harju se (uglavnom) uspešno snalazi u radu sa glumcima, pa većina, na čelu sa Francisom X. McCarthyjem, Joannom Noyes, Marianne Farley i Quinnom Lordom, opravdava raspodelu uloga. U vizuelizaciji se često oslanja na videospotovsku estetiku, što je razumljivo i donekle oprostivo s obzirom na dosadašnju karijeru i vodeće motive filma. Korektna fotografija (Bennoit Beaulieu), kojom dominiraju nijanse modroplave, komplementarna je kako sa pristojnim i svrsishodnim specijalnim efektima, tako i sa izvrsnim skorom, koji simfonijski metal spaja sa džezom, popom i keltskim folkom, a predstavlja prilagođenu verziju poslednjeg albuma Nightwish-a, takođe naslovljenog Imaginaerum.

Lepo upakovano u osamdesetak minuta, ovo ostvarenje će pružiti užitak vernim fanovima čuvenih Finaca, ali i onim gledaocima koji žele da bar nakratko posete fantazmagorične predele ljudske podsvesti...

No comments:

Post a Comment