Dec 2, 2014

Ukratko o tri dugometražna filma

Каменный крест (Леонид Осыка, 1968)

Zasnovana na motivima dela ekspresioniste Vasila Stefanika (1871-1936), sumorna istorijska drama Каменный крест (Kameni krst) donosi priču o Ivanu Diduhu, iscrpljenom seljaku koji odlučuje da se sa porodicom preseli u Kanadu, ne bi li ih spasio siromaštva. Veče pre odlaska, u njihov dom provaljuje lopov, pa gazda, kako mu običaji nalažu, saziva savet, na kome će biti odlučena sudbina prestupnika. Ganut situacijom koja je onog jadnika navela na krađu, Ivan mu oprašta, ali susedi nisu meka srca i odlučuju da ga pogube. Idućeg jutra, ograđujući se od greha koji su njegovi prijatelji počinili, starac podiže kameni krst, koji postaje simbol kraja arhaičnog načina življenja.

Ivanovu unutrašnju borbu, prouzrokovanu nemilim događajem i bolnim kidanjem veza sa rodnom grudom, Leonid Osika prikazuje posredstvom oproštajne ceremonije, na kojoj se okupljaju svi meštani sela. Veselje, obojeno sujeverjem (oblasti Pokutija), intenzivnim emocijama i naglo probuđenim sećanjima, poseduje odlike etnografskog dokumentarca, te pruža jasan uvid u kulturno nasleđe Ukrajine i mentalitet naroda sa tih prostora. Polagano, ono se preobražava u pogrebnu povorku, jer za glavnog junaka je, baš kao i za sve ostale, napuštanje domovine (tj. put u neizvesnost) jednako smrti - otud i molitva za pokojnike u uzvišenom završnom činu. Pastoralna melanholija, koja se ogleda u autentičnom okruženju i na izboranim licima briljantno odglumljenih likova, naglašena je izvrsnom crno-belom fotografijom i elegičnim skorom.


Der Rosenkönig (Werner Schroeter, 1986)

Mračno-romantičnom melodramom Der Rosenkönig (Kralj ruža) reditelj odaje počast svojoj muzi, Magdaleni Montezumi, koja je preminula od raka ubrzo nakon završetka snimanja. U poslednjem filmu, ona tumači Anu, psihički nestabilnu udovicu koja se sa odraslim sinom Albertom (Mostefa Đađam, arhitekta Aleksandar u Tag der Idioten) seli na staro imanje, negde na obali Portugalije, sa namerom da tamo uzgaja ruže. Pometnju u već napet odnos između ovo dvoje unosi mladić Fernando (Antonio Orlando, jedan od žrtvenih jaganjaca u Salò o le 120 giornate di Sodoma), koga Albert kidnapuje, veliča i naposletku obogotvoruje.

Jednostavan zaplet Šreter koristi samo kao izgovor za niz pompezno-snoviđajnih vinjeta, u kojima se umetnost baroka, Poovi stihovi i lirski (improvizovani) dijalozi gusto prepliću sa religijskom i homoerotičnom ikonografijom, dok zvučne pejzaže oblikuju fado, opera i arapska etno muzika. Portret majčinske prekomerne ljubavi i rituali strasti, putem kojih autor otvoreno govori o sopstvenoj seksualnosti, obogaćeni su simbolima čije značenje nije uvek lako odgonetnuti (ovce, guske, žaba u kavezu, razapeta mačka). Sa druge strane, na gotovo svakom koraku prisutni su znakovi neumoljivog propadanja (oljušteni zidovi, ispucale statue, porozni azuležo, slomljena prozorska okna i vitraži prekriveni slojevima paučine), kao odraz prolaznosti, kojoj Montezuma odvažno prkosi. Teško je ostati ravnodušan na njen prodoran pogled i simpatično vrskanje u govoru, i nemoguće je ne diviti se upečatljivoj slikovitosti kraljevstva jarkocrvenih ruža, sveta koji nastanjuju duhovi čežnje.


The Frame (Jamin Winans, 2014)

Spekulativna (i samoanalitična) fantazija The Frame mogla bi se okarakterisati kao duhovni naslednik multižanrovske bajke Ink, kojom je Vinans pokazao da maštovitost ne priznaje budžetska ograničenja. Usredsređuje se na par stranaca, čiji se životi preklapaju na bizaran način i koji se uzaludno trude da zakopaju burnu prošlost, promene trenutne okolnosti i krenu ka svetlijoj budućnosti. Aleks je kriminalac, progonjen grižom savesti, a Samanta odlučna i odgovorna pripadnica interventne jedinice bolničara. Na prvi pogled bezazlen sudar njihovih stvarnosti predstavlja povod za metafizičko istraživanje, tokom kojeg se televizija postepeno transformiše u sredstvo komunikacije, a četvrti zid se ruši. Neočekivani izlazak protagonista iz tesnog okvira jednolične svakodnevice označava početak čudesnog (ili haotičnog?) procesa čiji je cilj oslobađanje iz tamnice predodređenosti.

Ubedljivi u ulogama običnih ljudi suočenih sa neobičnim problemom, Tifani Mualem i Dejvid Karanza lako izlaze na kraj sa neverovatnom, ali iskrenom pričom. Ne dopuštajući sebi da ostanu usamljeni i zauvek izgubljeni, Samanta i Aleks osvajaju gledaočeve simpatije i podstiču na preispitivanje vlastitog znanja i smisla postojanja. Međutim, Vinansove grandiozne ideje, inspirisane  i Jungovim arhetipovima, između ostalog, povremeno opterećuju scenario, čineći njegove nedostatke uočljivijim. Ono što doprinosi maskiranju istih jeste dopadljiva vizuelnost, pitomi i prikladni specijalni efekti, posebno zanimljivi u završnici, kao i prijatan skor, kojim reditelj demonstrira i kompozitorski talenat.

No comments:

Post a Comment