May 27, 2016

Cosmos (Andrzej Zulawski, 2015)

"When an icicle mounts a bicycle, it makes a tricycle."

Labudova pesma enfant terrible-a poljske kinematografije kakofona je Oda Haosu koji, hteli mi to da priznamo ili ne, upravlja našim životima, uništavajući embrione reda čim se formiraju. Zaumna je i produhovljena farsa sa psihički neuravnoteženim individuama kao učesnicima, čiji su postupci neretko nelogični, a karakter neuhvatljiv. Egzistencijalistički je košmar ili grozničavi san, posle kojeg se budite iscrpljeni i zbunjeni, ali srećni zbog toga što je (makar prividno) završen.


Kosmos donosi veličanstveno "pompezan" hibrid patvorene melodrame i detektivske misterije bez rešenja / romanse i anti-trilera. Zahuktala je kompozicija neobjašnjivosti koja u završnici silovito probija četvrti zid. Prilikom prvog gledanja, u jednakoj meri frustrira i fascinira, stvarajući osećaj da gubite razum, da bi vas tokom (obavezne!) reprize uvukla u taj divni apsurdni svet nastao u nastupu kreativnog ludila. I likovi, čija ekscentričnost isprva odbija, postaju bliskiji, dok iznenadne oscilacije u njihovim emocijama izazivaju blaže vrtoglavice. I sve je "normalnije" i "smislenije", šta god ovi pojmovi značili.


"Mrzim pravo (zakon)." - kaže u jednom trenutku glavni junak Vitold (nazvan po književniku Gombroviču čiji roman Žulavski adaptira), a kroz njega kao da progovara sam reditelj, čuven po suprostavljanju filmskim kanonima i radikalizaciji sedme umetnosti. Ograničen (ili možda vođen?) iracionalnim strahovima, ovaj mladić prodornog pogleda (Žonatan Žene) propali je student prava i pisac (trilera) u pokušaju; (kvazi)intelektualac koji odlično podražava Paju Patka, rugajući se sopstvenom neuspehu. Citira Dantea i Tolstoja, Sartra smatra krastačom, ali ceni Mučninu, i izražava svoju ljubav prema liku i delu Luja Žuvea, Maksa Ofulsa i Robera Bresona, pozivajući vas da se uključite u uvrnute "teatralije".


U istraživanju "vrapčevog samoubistva", mrlje od vlage vaginalnog oblika i igle zabodene u kičastu 3D sliku Bogorodice / Isusa, Vitoldu pomaže njegov prijatelj Fuks (Joan Libero), modni "genije" koji deluje kao neko ko ne čita ni Kosmopoliten, a kamoli nešto ozbiljnije. Zanimljivo je to što voli Pazolinijevu Teoremu i što svakog jutra ima novu modricu, pri čemu, naravno, ne saznajemo kuda ide i šta radi čitave noći. Komični je deo neobičnog i dinamičnog dua, čiji odmor u porodičnoj gostionici više liči na boravak u kakvoj ustanovi za mentalno obolele.


Madam Vojtis (Sabin Azema), vlasnica apartmana, mogla bi se proglasiti Majkom Histerijom; Leon (Žan-Fransoa Balme), njen drugi suprug, Ocem Nebuloza, a kćer Lena (Viktorija Gera), profesorka jezika koja želi da postane glumica, i zet, arhitekt Lusijen (Andi Žile), parom koji je toliko savršen, da je osuđen na propast. Kako se oni, uz "popa Kendimena" i Kataret, pobožnu služavku sa zečjom usnom (Klementin Pon), uklapaju u (Vitoldovu?) meta-priču? Verovatno nekako, ali i nikako, baš kao mravi i puž-golać u tanjiru sa kroasanima... a sasvim je sigurno da Leon nije jedini koji (ne) radi isto što i ostali - ništa.


Popkulturne reference, poput portreta Džejmsa Dina na peškiru i stripa Misterija velike piramide, i poigravanje sa prezimenima Spilberga i Bergmana, kao i filozofa Bergsona, gde je berg zamenjeno sa bleurgh, specifični su začini u ljutoj čorbi od crvenih haringi. Dijalog nadjačava slike, ali gotovo neprestano brbljanje ne ubija ovaj vanserijski film, a to što vidimo je jasno, čak i onda kada je, kao reči, kriptično. Rustični seting i atmosferični skor čine da uzburkani (mikro)kosmos protagoniste dobije boju, rasterujući gustu izmaglicu nad ledenom bujicom njegovih izjedajućih misli.

No comments:

Post a Comment